< 2 Koenige 5 >

1 Des Aramkönigs Feldherr Naaman aber war groß vor seinem Herrn und hochangeschen. Denn der Herr hatte durch ihn Aram den Sieg verschafft. Der Mann war ein Kriegsheld, aber aussätzig.
Pea ko Neamani, ko e ʻeiki pule ki ke kautau ʻoe tuʻi ʻo Silia, ko e tangata ia naʻe ʻeiki mo ongoongolelei ʻi he ʻao ʻo ʻene ʻeiki, koeʻuhi ko e meʻa ʻiate ia, naʻe foaki ʻe Sihova ʻae fakamoʻui ki Silia: ko e tangata foki ia naʻe mālohi ʻaupito ʻi he tau, ka ko e kilia.
2 Nun zogen die Aramäer auf einen Streifzug und raubten dabei aus dem Lande Israel ein junges Mädchen. Sie wurde bei Naamans Weib Dienerin.
Pea ʻi he ʻalu atu ʻae ngaahi kongakau ʻoe kakai Silia, naʻa nau ʻomi pōpula ha taʻahine siʻi mei he fonua ʻo ʻIsileli; pea naʻe tauhi ʻe ia ki he uaifi ʻo Neamani.
3 Sie sprach zu ihrer Herrin: "Ach, stünde mein Herr vor dem Propheten zu Samaria! Er heilte ihn von seinem Aussatz."
Pea naʻe pehē ʻe ia ki heʻene fineʻeiki, “Taumaiā kuo nofo ʻa ʻeku ʻeiki mo e palōfita ʻaia ʻoku ʻi Samēlia! he te ne fakamoʻui ia mei heʻene kilia.”
4 Da ging dieser und meldete seinem Herrn: "So und so hat das israelitische Mädchen gesprochen."
Pea naʻe ʻalu ange ʻae tokotaha, mo ne tala ki heʻene ʻeiki, ʻo pehē, “ʻOku pehē mo pehē ʻe he taʻahine ʻaia ʻoku mei he fonua ʻo ʻIsileli.”
5 Der König von Aram sprach: "Ziehe nur hin. Ich gebe einen Brief mit an den König von Israel." Da zog er hin und nahm zehn Talente Silber, sechstausend Goldstücke und zehn Festkleider mit.
Pea naʻe pehē ʻe he tuʻi ʻo Silia, “ʻOku lelei, ʻalu, pea te u ʻatu ha tohi ki he tuʻi ʻo ʻIsileli.” Pea naʻa ne ʻalu, pea ne ʻave mo ia ʻae taleniti siliva ʻe hongofulu, mo e konga koula ʻe ono afe, mo e kofu kātoa ʻe hongofulu.
6 Dann übergab er dem König von Israel den Brief, in dem stand: "Wenn dieser Brief zu dir kommt, sende ich dir meinen Diener Naaman. Befreie ihn vom Aussatz!"
Pea naʻa ne ʻomi ʻae tohi ki he tuʻi ʻo ʻIsileli, ʻo pehē, “Ko eni ʻoka hoko atu ʻae tohi ni kiate koe, vakai, kuo u fekau atu mo ia kiate koe ʻa Neamani ko ʻeku tamaioʻeiki, koeʻuhi ke ke fakamoʻui ia mei heʻene kilia.”
7 Als aber der König von Israel den Brief gelesen hatte, zerriß er seine Gewänder und sprach: "Bin ich denn ein Gott, der töten und beleben kann, daß er zu mir schickt, einen Mann von seinem Aussatz zu befreien? Seht, daß er nur Streit mit mir sucht!"
Pea naʻe hoko ʻo pehē hili ʻa ʻene lau ʻe he tuʻi ʻo ʻIsileli ʻae tohi, naʻa ne haehae ʻa hono ngaahi kofu, mo ne pehē, “He ko e ʻOtua au, ke tāmate mo fakamoʻui, kuo fekau ai ʻe he tangata ni ke u fakamoʻui ha tangata mei heʻene kilia? Ko ia mou vakai, pea mou tokanga ki heʻene kumi ha meʻa ke fakatupu ai ʻae kovi kiate au.”
8 Als aber der Gottesmann Elisäus hörte, der König von Israel habe seine Gewänder zerrissen, sandte er zum König und ließ ihm sagen: "Warum zerreißest du deine Kleider? Er komme nur zu mir, und er wird erfahren, daß es in Israel einen Propheten gibt."
Pea ʻi heʻene fanongo ʻe ʻIlaisa ko e tangata ʻoe ʻOtua ki he haehae ʻe he tuʻi ʻo ʻIsileli ʻa hono ngaahi kofu, naʻa ne fekau ai ki he tuʻi, ʻo pehē, “Ko e hā kuo ke haehae ai ho ngaahi kofu? Tuku ke ne haʻu kiate au, pea te ne ʻilo ʻoku ai ha palōfita ʻi ʻIsileli.”
9 Naaman kam nun mit seinen Rossen und Wagen und hielt vor der Haustür des Elisäus.
Ko ia naʻe haʻu ʻa Neamani mo ʻene fanga hoosi pea mo ʻene saliote, pea tuʻu ʻi he matapā ʻoe fale ʻo ʻIlaisa.
10 Elisäus sandte einen Boten zu ihm und ließ sagen: "Geh und bade siebenmal im Jordan! Und dein Leib sei wiederhergestellt! Geh und werde rein!"
Pea naʻe fekau atu ʻe ʻIlaisa ha tangata fekau kiate ia, ʻo pehē, “ʻAlu ʻo kaukau ʻi Sioatani ke liunga fitu, pea ʻe toe hoko mai ho kakano kiate koe, pea te ke maʻa ai.”
11 Da ging Naaman unwillig davon und sprach: "Ich habe gedacht, er käme zu mir, träte hin und riefe den Namen des Herrn, seines Gottes, an und bewegte seine Hand gegen den Ort und entfernte den Aussatz."
Ka naʻe ʻita lahi ʻa Neamani, pea ʻalu ia, mo ne pehē, “Vakai, naʻaku pehē ʻeau, te ne ʻomi moʻoni kituʻa kiate au, pea tuʻu, ʻo ne ui ki he huafa ʻo Sihova ko hono ʻOtua, mo ne ala ʻaki ʻa hono nima ki he potu, mo ne fakamoʻui ai ʻae kilia.
12 Sind nicht Abana und Parpar, die Flüsse von Damaskus, besser als alle Gewässer Israels? Kann ich nicht darin baden und rein werden?" Also wandte er sich und ging zornig davon.
‌ʻIkai ʻoku lelei hake ʻa ʻApana mo Paapaa ko e vaitafe ʻi Tamasikusi, ʻi he ngaahi vai kotoa pē ʻo ʻIsileli? ʻIkai te u faʻa kaukau ʻi ai, pea u maʻa ai? Ko ia, naʻa ne foki atu ʻo ʻalu ʻi he ʻita lahi.”
13 Da traten seine Diener heran, sprachen zu ihm und sagten: "Mein Vater! Hätte der Prophet etwas Schwieriges von dir verlangt, würdest du es nicht tun? Wieviel mehr, da er dir sagt: 'Bade, und du wirst rein!'"
Pea naʻe fakaofi atu ʻa ʻene kau tamaioʻeiki kiate ia, mo nau lea kiate ia, ʻo pehē, “ʻEku tamai, ka ne tala ʻe he palōfita ke ke fai ha meʻa lahi, ʻikai kuo ke fai ia? Kae muʻa hake eni, ʻa ʻene pehē mai kiate koe, ‘Kaukau, pea te ke maʻa ai?’”
14 Da stieg er hinab und tauchte siebenmal im Jordan unter, nach des Gottesmannes Wort. Da ward sein Leib wieder wie der eines kleinen Knaben. Und er ward rein.
Pea naʻa ne toki ʻalu hifo, mo ne kaukau ia ʻo liunga fitu ʻi Sioatani, ʻo hangē ko e lea ʻae tangata ʻoe ʻOtua: pea naʻe toe hoko mai kiate ia ʻa hono kakano, ʻo hangē ko e kakano ʻo ha tamasiʻi siʻi, pea naʻa ne maʻa ai.
15 Da kam er zu dem Gottesmann zurück mit seinem ganzen Gefolge. Er kam, trat vor ihn und sprach: "Nun weiß ich, daß auf der ganzen Erde kein Gott ist, außer in Israel. So nimm von deinem Sklaven ein Geschenk!"
Pea naʻa ne toe ʻalu ange ki he tangata ʻoe ʻOtua, ʻaia mo ʻene kau fononga kotoa pē, pea haʻu, ʻo ne tuʻu ʻi hono ʻao: pea naʻa ne pehē, “Vakai, ʻoku ou toki ʻilo eni ʻoku ʻikai ha ʻOtua ʻi māmani kotoa pē, ka ʻi ʻIsileli pe: pea ko ia ʻoku ou kole, ke ke maʻu ha meʻaʻofa mei hoʻo tamaioʻeiki.”
16 Er sprach: "So wahr der Herr, dem ich diene, lebt! Ich nehme nichts." Da drang er in ihn, es zu nehmen. Aber er weigerte sich.
Ka naʻe pehē ʻe ia, “ʻOku moʻui ʻa Sihova ʻaia ʻoku ou tuʻu ni ʻi hono ʻao, pea ʻe ʻikai te u maʻu ha meʻa. Pea naʻa ne kole fakamātoato ke ne maʻu ia; ka naʻe ʻikai loto ia ki ai.”
17 Da sprach Naaman "Dann möge deinem Sklaven eine Last Erde gegeben werden, die Last eines Maultiergespanns! Denn dein Sklave bringt fortan ein Brand- und Schlachtopfer nicht anderen Göttern dar als einzig dem Herrn.
Pea naʻe pehē ʻe Neamani, “Pea ka kuo pehē, ʻoku ou kole ai ke ʻomi ki hoʻo tamaioʻeiki ha kavenga ʻe ua ʻoe kelekele ke fakaheka ki ha miuli ʻe ua? Koeʻuhi ʻe ʻikai siʻi toe ʻatu ʻe hoʻo tamaioʻeiki ha feilaulau tutu, pe ha feilaulau ki ha ngaahi ʻotua kehe, ka kia Sihova pe.”
18 Aber dies verzeihe der Herr deinem Sklaven! Wenn mein Herr in das Haus des Rimmon geht, dort anzubeten, und sich auf meinen Arm stützt, werfe auch ich mich im Haus des Rimmon nieder. Werfe ich mich dann so im Hause Rimmons nieder, dann verzeihe dies der Herr deinem Sklaven!"
“Ke fakamolemole ʻe Sihova ʻa hoʻo tamaioʻeiki ʻi he meʻa ko eni, ʻoka hū atu ʻa ʻeku ʻeiki ki he fale ʻo Limoni ke lotu ai, pea ʻoku ne faʻaki ki hoku nima, pea ʻoku ou punou hifo ʻi he fale ʻo Limoni: ʻo kau ka punou hifo au ʻi he fale ʻo Limoni, ke fakamolemole ʻe Sihova ʻa hoʻo tamaioʻeiki ʻi he meʻa ni.”
19 Da sprach er: "Ziehe hin in Frieden!" Und er zog von ihm eine Strecke Wegs fort.
Pea naʻa ne pehē kiate ia, “Ke ke ʻalu ʻi he fiemālie.” Pea naʻa ne ʻalu ʻo mamaʻo siʻi mei he potu ko ia.
20 Da dachte Gechazi, der Diener des Gottesmannes Elisäus: "Mein Herr hat diesen Aramäer Naaman geschont und von ihm nichts genommen, was er hergebracht hat. So wahr der Herr lebt! Ich laufe ihm nach und nehme ihm etwas ab."
Ka naʻe pehē ʻe Kehesi ko e tamaioʻeiki ʻa ʻIlaisa ko e tangata ʻoe ʻOtua, “Vakai, kuo mamae ʻa ʻeku ʻeiki ki he tangata Silia ni ko Neamani, ko e meʻa ʻi heʻene taʻemaʻu mei hono nima ʻae meʻa naʻa ne ʻomi: kae hangē ʻoku moʻui ʻa Sihova, te u lele atu kiate ia, ʻo maʻu ha meʻa meiate ia.”
21 Also lief Gechazi dem Naaman nach. Naaman aber sah, daß er ihm nachlief. Er beugte sich vom Wagen herab ihm entgegen und sprach: "Steht es gut?"
Ko ia naʻe muimui atu ʻa Kehesi kia Neamani. Pea ʻi he sio ʻa Neamani ki heʻene lele mai kiate ia, naʻa ne ʻalu hifo mei heʻene saliote ke fetaulaki kiate ia mo ne pehē, “ʻOku lelei kotoa pē?”
22 Er sprach: "Ja! Aber mein Herr sendet mich und läßt sagen: 'Soeben sind zu mir zwei junge Leute von den Prophetensöhnen aus dem Gebirge Ephraim gekommen. Gib doch für sie ein Talent Silber und zwei Feierkleider!'"
Pea naʻa ne pehē, “ʻOku lelei kotoa pē. Kuo fekau au ʻe heʻeku ʻeiki, ke fakahā, Vakai, kuo haʻu eni kiate au mei he moʻunga ʻo ʻIfalemi ʻae ongo talavou mei he ngaahi foha ʻoe kau palōfita: pea ʻoku ou kole ke ke foaki kiate kinaua, ha taleniti siliva ʻe taha, mo e ngaahi kofu kātoa ʻe ua.”
23 Da sprach Naaman: "Tu den Gefallen und nimm zwei Talente!" Und er drang in ihn, verpackte zwei Talente Silber in zwei Beutel nebst zwei Feierkleidern und gab sie seinen beiden Dienern. Diese trugen sie vor ihm her.
Pea naʻe pehē ʻe Neamani, “Ke ke fiemālie pe, ʻave ʻae taleniti ʻe ua.” Pea naʻa ne ueʻi mālohi ia, pea naʻa ne noʻotaki ʻae taleniti siliva ʻe ua ki he kato ʻe ua, mo e ngaahi kofu kātoa ʻe ua, pea naʻa ne ʻai ia ki heʻene tamaioʻeiki ʻe toko ua; pea naʻa na fua atu ia ʻi hono ʻao.
24 Als er zum Hügel kam, nahm er sie ihnen ab und verwahrte sie im Hause. Dann entließ er die Leute, und sie gingen.
Pea ʻi heʻene hoko atu ki he fale leʻo, naʻa ne toʻo ia mei hona nima, mo ne ʻai atu ia ki fale: pea naʻa ne tukuange ʻae ongo tangata ke ʻalu, pea naʻa na ʻalu.
25 Er selbst aber kam und trat vor seinen Herrn. Da fragte ihn Elisäus: "Woher, Gechazi?" Er sagte: "Dein Sklave ist nirgends hingegangen."
Ka naʻe hū atu ia [ki fale], mo ne tuʻu ʻi he ʻao ʻo ʻene ʻeiki. Pea naʻe pehē ʻe ʻIlaisa kiate ia, “Kuo ke haʻu mei fē Kehesi?” Pea naʻa ne pehē ʻe ia, naʻe ʻikai ʻalu hoʻo tamaioʻeiki ki ha potu.
26 Da sprach er zu ihm: "Es ist nicht wahr. Mein Herz ist mitgegangen. Als sich ein Mann im Wagen nach dir umgewandt hat, ist das nicht der Augenblick gewesen, da du das Geld genommen hast, um dir dafür Kleider, Ölgärten, Weinberge, Schafe und Rinder, Sklaven und Sklavinnen zu kaufen?"
Pea naʻa ne pehēange kiate ia, “ʻIkai naʻe ʻalu ʻa hoku loto mo koe, ʻi heʻene tafoki mai ʻae tangata mei hono saliote ke fakafetaulaki kiate koe? He ko e kuonga eni ke maʻu kofu, mo e ngoue ʻolive, mo e ngoue vaine, mo e fanga sipi, mo e fanga pulu, mo e kau tamaioʻeiki, mo e kau kaunanga?
27 Nun hafte Naamans Aussatz an dir und deinen Nachkommen immerdar! Und er ging von ihm weg, schneeweiß von Aussatz.
Ko ia foki, ʻe piki kiate koe ʻae kilia naʻe ʻia Neamani, pea ki ho hako ʻo taʻengata.” Pea naʻa ne ʻalu atu mei hono ʻao ko e kilia ʻo tatau mo e ʻuha hinehina.

< 2 Koenige 5 >